Tata

U danima poslije tatine smrti pisalo se o njemu mnogo. Pritom ne mislim samo na objavljene tekstove, već i na nebrojene poruke topla i dirljiva sadržaja kojima smo doslovno bili preplavljeni, i za koje smo duboko zahvalni. No ti su se tekstovi mahom odnosili na Žmegača kao javnu osobu, stilizirali ga gotovo kao instituciju ili kao svojevrsni intelektualni statusni simbol. Stoga sam osjetila potrebu ovom prigodom progovoriti o Žmegaču sasvim privatno, isključivo kao o svom tati. A bio je beskrajno dobar tata.

Viktor Žmegač s unukom Radovanom / Privatna arhiva

Kao ilustraciju ovih nasumičnih crtica odabrala sam fotografiju s promocije njegova unuka Radovana iz godine 2009. jer izvrsno oslikava njegovu ludičku crtu, spontanu spremnost da se, dograbivši unukovu diplomandsku kapicu i smještajući je sebi na glavu ne mareći za decorum, prepusti trenutačnom osjećaju radosti.

Tata je bio duhovit i volio dobre šale, a posebno igre riječima. Mama ga je u tome ravnopravno pratila, pa su u našoj obitelji takve jezične igrarije bile čest način komunikacije, i to podjednako na hrvatskom kao i na njemačkom. Bilo je tu mnogo crnog humora, za efektnu igru riječima znalo se i prekoračiti granice dobrog ukusa, no to nas je zabavljalo i generiralo neke izreke i poštapalice koje smo razumjeli samo nas četvero.

Uopće, interes za riječi: naši bi obiteljski ručkovi nerijetko završavali živahnim diskusijama o značenju i etimologiji pojedinih pojmova, nizali bi se primjeri, donosio se Klaić da se vidi tko je u pravu – nekomu tko ne dijeli istu strast sve bi to izgledalo, blago rečeno, pomalo čudno.

Kao otac, tata je imao prirodan autoritet, no podcrtan velikom ljubavlju za nas, za koju smo osjećali da je neupitna. Nismo bili komplicirana ni buntovna djeca, i naše je odrastanje proteklo glatko i nedramatično. Činjenica koju sam osvijestila tek kroz vlastito roditeljstvo i spoznala je kao važnu i neuobičajenu, jest ta da nam se tata nikada nije miješao u živote. Znali smo da imamo njegovo potpuno povjerenje. Svaki naš životni izbor, privatni ili karijerni, podržavao je; nije nas pokušavao usmjeravati, nije od nas zahtijevao više ili drugačije, poštovao je naše odluke bez ikakvih prijepora. Spomenut ću kao primjer svoje kratko i neuspješno učenje klavira – kad sam po završenoj nižoj muzičkoj školi rekla ne daljnjem mučenju plemenitog instrumenta, prihvatio je to bez mnogo rasprava, iako sam tek poslije shvatila koliko mu je zbog toga moralo bilo žao.

Bio je nježan, prema mami i prema nama. Puse i zagrljaji svakodnevno, bili smo vrlo taktilna obitelj. Uz to, mnogo pitanja i odgovora, stalni dijalog. Roditelji su znali sve bitno što se događalo u našim životima, a ni s njihove strane nije bilo tajni. Ništa se nije skrivalo, o svemu se razgovaralo.

Mamu je volio iskreno i potpuno. Vjerujem da je – koliko god to danas bilo teško zamisliti – tijekom njihova gotovo šezdesetogodišnjeg braka za njega zaista bila jedna i jedina. Duboko je patio zbog njezine bolesti, no nije se mnogo tužio, kao što se ni inače nije običavao tužiti jer nije bio sklon samosažalijevanju. Opterećivanje sugovornika vlastitim brigama nije mu bio običaj. Ni posljednjih godina, kad zbog slabosti nije više mogao izlaziti i bio osuđen na život u svoja četiri zida, nikada to nije prikazivao kao tragediju.

Volio je slatko. Kolače, kekse, čokoladu. To su znali svi koji su ga bliže poznavali, pa su mali znakovi pažnje u obliku čokolade – one tamne – bili česti. Imao je svoje favorite, proučavao količinu sadržanog šećera, naručivao točno određene proizvode i veselio im se kao dijete. I u Domu su tu njegovu sklonost djelatnici zaduženi za distribuciju hrane ubrzo spoznali, a kako im je tata – uvijek vedar i ljubazan prema svakom – bio mio, obično bi dobivao ne dvostruku, nego često i trostruku porciju kolača.

U tekstovima o njemu nerijetko se moglo pročitati da je privatno bio asket. To je donekle točno, u odnosu na većinu materijalnih stvari, pogotovo onih koje se smatraju statusnim simbolima. Da ste mu, primjerice, darovali Wedgwoodov servis, sa zanimanjem bi ga promotrio i vjerojatno vam održao mali traktat o kulturnoj sceni Engleske Wedgwoodova doba, no i dalje bi zadovoljno jeo juhu iz Podravkine promotivne zdjelice.

Asketizam se nije odnosio i na odjeću, tata je volio biti lijepo odjeven. Ništa pretjerano, decentno ali fino. Sjećam se njegovih prvih pamučnih košulja s prugastim uzorkom, početkom sedamdesetih, kada je kod nas na muškoj odjevnoj sceni još uvelike vladao bijeli najlon. Ili sakoa od Harris-tvida koje je kupovao u svojoj omiljenoj minhenskoj trgovini za vrijeme čestih boravaka u Njemačkoj. Ali ne dvadeset sakoa, dva-tri su bila dovoljna.

Spomenula sam traktate: tata je volio predavati. Studentima, kolegama na simpozijima, širem slušateljstvu na raznim skupovima. Poslije, u mirovini, nama prigodom obiteljskih ručkova. Teme uvijek njegove karakteristične. Osobe, djela, kontekst, poveznice. No zanimljivo je da nikad, ali baš nikad, traktati nisu bili o njemu samom. Autoreferentnost (njegov izraz) našega doba nije mu bila svojstvena.

Bio je vedar i na život gledao optimistično. Probleme je sagledavao racionalno i odluke donosio brzo. Krzmanje, a pogotovo nepotrebno dramatiziranje, bilo mu je posve strano. Fatalizam svake vrste bio mu je nesvojstven, sve do samoga kraja. Stoga me nimalo nije začudilo što u anamnezi posljednjeg otpusnog pisma stoji da pacijent dovezen s izrazito niskom saturacijom kisika – dispneju negira. I što je u posljednjem našem telefonskom razgovoru, svoje posljednje večeri, zaželio da mu sutradan donesem kekse s čokoladom.